U subotu 4.4.2009. oko 7 sati uputili smo se u Zagreb na natjecanje 
"Igrajmo se zdravo" kojeg su organizirali izviđači iz odreda "Savski Gaj". Bilo je jako rano kad smo kretali pa smo svi zijevali i na pola spavali. Na Savski most došli smo za tren oka, a dalje smo nastavili tramvajem (ZET-schwerz_commerce). Napokon smo stigli na odredište, Trg Josipa Jurja Strossmayera. Tamo smo čekali, čekali i čekali. U međuvremenu nas je Helen naučila ribarski čvor kojeg smo odmah zapamtili i savladali (barem neki), a i otvorili smo sezonu lovica :-)
Tko čeka taj i dočeka; sve ekipe su se postrojile i dobile knjižice sa zadacima. Svi su zadaci bili povezani sa znamenitostima Zagreba, njegovom prošlosti, povijesnim osobama, a bilo je ponešto i vezano uz izviđače. Čim smo dobili svoju odjurili smo do prve kontrolke koja je bila na Trgu bana Josipa Jelačića. Tamo smo naučili plesnu igru "Pony" i odigrali igru ''Zapetljaj, otpetljaj''.
Trebali smo i ljude ispitivati o tome kako se zove konj bana Jelačića i pronaći nekog tko je prije bio izviđač. Svi su se sramili osim Stjepana i Martina koji su zaustavili gotovo svakog tko je prošao pokraj nas. Slikali smo se sa šestinskim kišobranom, s kumicom na placu, nabavili licitarsko srce te smo tako došli i do kipa Petrice Kerempuha. Pogrešno smo pročitali zadatak i onda proveli deset minuta tražeći starozagrebačke riječi kojih zapravo nije ni bilo na spomenutom kipu. Cijelog smo ga pregledali i prepipali uzduž i poprijeko da bi na kraju shvatili da su te riječi koje moramo prevesti na zadnjoj stranici knjižice, a ne na kipu. No time naše muke nisu završile jer za pola riječi nikad nismo čuli, a ni kumice koje smo sreli putem nisu imale pojma što te riječi znače. Odlučili smo se poslužiti lukavstvom i nazvati naše mudre bake i djedove, jer tko će znati ako ne oni. No i oni su znali svega par riječi, pa smo ostalo napisali po prilici. E da smo imali broj od učiteljice Zlate, ona bi sigurno znala.
Hodali smo strašno puno toga dana. Bili smo u zvjezdarnici, na Markovom trgu, kod uspinjače,
pomolili se kod Kamenitih vrata itd. Sve smo zadatke obavili vrlo savjesno, potajno se nadajući pobjedi. Došli smo i do jednog vrlo važnog zaključka; Zagrepčani nemaju pojma o povijesti i znamenitostima Zagreba. Da nas Helen nije vodila koja je većinu stvari znala, loše bi se proveli. Na pola pitanja koja smo trebali postaviti slučajnim prolaznicima, dobili bi pogrešne odgovore i završili bi na skroz krivom kraju Gornjeg grada da smo slušali njihova ''pametna uputstva''. Ljude koji su sjedili u caffe baru ispod zvjezdarnice pitali smo jesmo li napokon došli do nje, da bi oni odmahnuli glavom i poslali nas pola kilometra dalje u krivom smjeru. Bogu hvala, nismo ih poslušali.
Nakon puno hoda, došli smo na dugo iščekivani ručak. Najeli smo se brzinom munje, praktički nabacali sve u sebe, i krenuli dalje. Jurili smo dalje ne bi li uspjeli obaviti sve glavne i sporedne zadatke.
Bili smo i kod HNK gdje smo morali osmisliti dramski prikaz izviđačke pjesme ''Smoky'' u čemu smo briljirali i nasmijali kontrolore do suza. Na Zdencu života smo tehnikom otiska trebali precrtati Meštrovićev potpis. Dok su se cure mučile s tim, Stjepan i Martin su prepisivali glagoljički tekst ispred zgrade Zagrebačkog sveučilišta. Kako su vrata bila zatvorena i unutra se nije smjelo, dečki su morali potražiti alternativne puteve :-)
Žurili smo dalje i bojali se da ćemo zakasniti, a Helen nas je požurivala i tjerala k'o da su nam svi vragovi za petama. Neki su od nas skoro izdahnuli zbog nedostatka kondicije.
Na Ribnjak samo došli prvi i raspršili se po njemu dok smo čekali proglašenje. Bili smo vrlo sretni
kad smo saznali da smo jedini uspjeli obaviti sve zadatke. Napokon je došao i taj trenutak; postrojavanje ekipa, podjela poklona svim sudionicima i PROGLAŠENJE. Kad su nas proglasili pobjednicima, bili smo presretni. A čini nam se da je i Helen laknulo jer smo joj zaprijetili da ćemo je ''istući'', ako ne budemo prvi nakon što nas je natjerala da pola puta praktički trčimo ;-)
Na kraju su uslijedili odredski pokliči. Svi su ih odlično izveli osim nas. Umjesto "Teče rijeka", dečki su povikali "Teče Sava" i osramotili nas. Utješili smo se slatkišima koje smo dobili na poklon i zadovoljni krenuli natrag put svojih domova.
Ostale slikice možete pogledati ovdje.
"Igrajmo se zdravo" kojeg su organizirali izviđači iz odreda "Savski Gaj". Bilo je jako rano kad smo kretali pa smo svi zijevali i na pola spavali. Na Savski most došli smo za tren oka, a dalje smo nastavili tramvajem (ZET-schwerz_commerce). Napokon smo stigli na odredište, Trg Josipa Jurja Strossmayera. Tamo smo čekali, čekali i čekali. U međuvremenu nas je Helen naučila ribarski čvor kojeg smo odmah zapamtili i savladali (barem neki), a i otvorili smo sezonu lovica :-)Tko čeka taj i dočeka; sve ekipe su se postrojile i dobile knjižice sa zadacima. Svi su zadaci bili povezani sa znamenitostima Zagreba, njegovom prošlosti, povijesnim osobama, a bilo je ponešto i vezano uz izviđače. Čim smo dobili svoju odjurili smo do prve kontrolke koja je bila na Trgu bana Josipa Jelačića. Tamo smo naučili plesnu igru "Pony" i odigrali igru ''Zapetljaj, otpetljaj''.
Trebali smo i ljude ispitivati o tome kako se zove konj bana Jelačića i pronaći nekog tko je prije bio izviđač. Svi su se sramili osim Stjepana i Martina koji su zaustavili gotovo svakog tko je prošao pokraj nas. Slikali smo se sa šestinskim kišobranom, s kumicom na placu, nabavili licitarsko srce te smo tako došli i do kipa Petrice Kerempuha. Pogrešno smo pročitali zadatak i onda proveli deset minuta tražeći starozagrebačke riječi kojih zapravo nije ni bilo na spomenutom kipu. Cijelog smo ga pregledali i prepipali uzduž i poprijeko da bi na kraju shvatili da su te riječi koje moramo prevesti na zadnjoj stranici knjižice, a ne na kipu. No time naše muke nisu završile jer za pola riječi nikad nismo čuli, a ni kumice koje smo sreli putem nisu imale pojma što te riječi znače. Odlučili smo se poslužiti lukavstvom i nazvati naše mudre bake i djedove, jer tko će znati ako ne oni. No i oni su znali svega par riječi, pa smo ostalo napisali po prilici. E da smo imali broj od učiteljice Zlate, ona bi sigurno znala.
Hodali smo strašno puno toga dana. Bili smo u zvjezdarnici, na Markovom trgu, kod uspinjače,
pomolili se kod Kamenitih vrata itd. Sve smo zadatke obavili vrlo savjesno, potajno se nadajući pobjedi. Došli smo i do jednog vrlo važnog zaključka; Zagrepčani nemaju pojma o povijesti i znamenitostima Zagreba. Da nas Helen nije vodila koja je većinu stvari znala, loše bi se proveli. Na pola pitanja koja smo trebali postaviti slučajnim prolaznicima, dobili bi pogrešne odgovore i završili bi na skroz krivom kraju Gornjeg grada da smo slušali njihova ''pametna uputstva''. Ljude koji su sjedili u caffe baru ispod zvjezdarnice pitali smo jesmo li napokon došli do nje, da bi oni odmahnuli glavom i poslali nas pola kilometra dalje u krivom smjeru. Bogu hvala, nismo ih poslušali.Nakon puno hoda, došli smo na dugo iščekivani ručak. Najeli smo se brzinom munje, praktički nabacali sve u sebe, i krenuli dalje. Jurili smo dalje ne bi li uspjeli obaviti sve glavne i sporedne zadatke.
Bili smo i kod HNK gdje smo morali osmisliti dramski prikaz izviđačke pjesme ''Smoky'' u čemu smo briljirali i nasmijali kontrolore do suza. Na Zdencu života smo tehnikom otiska trebali precrtati Meštrovićev potpis. Dok su se cure mučile s tim, Stjepan i Martin su prepisivali glagoljički tekst ispred zgrade Zagrebačkog sveučilišta. Kako su vrata bila zatvorena i unutra se nije smjelo, dečki su morali potražiti alternativne puteve :-)
Žurili smo dalje i bojali se da ćemo zakasniti, a Helen nas je požurivala i tjerala k'o da su nam svi vragovi za petama. Neki su od nas skoro izdahnuli zbog nedostatka kondicije.
Na Ribnjak samo došli prvi i raspršili se po njemu dok smo čekali proglašenje. Bili smo vrlo sretni
kad smo saznali da smo jedini uspjeli obaviti sve zadatke. Napokon je došao i taj trenutak; postrojavanje ekipa, podjela poklona svim sudionicima i PROGLAŠENJE. Kad su nas proglasili pobjednicima, bili smo presretni. A čini nam se da je i Helen laknulo jer smo joj zaprijetili da ćemo je ''istući'', ako ne budemo prvi nakon što nas je natjerala da pola puta praktički trčimo ;-)Na kraju su uslijedili odredski pokliči. Svi su ih odlično izveli osim nas. Umjesto "Teče rijeka", dečki su povikali "Teče Sava" i osramotili nas. Utješili smo se slatkišima koje smo dobili na poklon i zadovoljni krenuli natrag put svojih domova.
Ostale slikice možete pogledati ovdje.
by: Martin
Nema komentara:
Objavi komentar