U Zagreb smo krenuli oko 18 sati naravno sa Samoborčekom. Ok, svi osim mene jer ja sam imala osobni prijevoz (meine Vati). No uglavnom, našli smo se na Savskom mostu gdje nas je pričekala Ljubica i odvela nas u ured. Jedva smo čekali da napokon dođemo tamo jer su nam torbe bile jakooo teške.
Stjepan je u uredu odmah uzeo nečije naočale, obukao Martininu majcu i imao modnu reviju. Ljudi koji tamo žive čudno su ga gledali, tko zna što su sve mislili. Pošto smo mi stalno gladni pojeli smo kokice koje nam je Ljube ispekla u tren oka. E da Ružica i Stjepan a.k.a. Casanova su posebno naglasili da moram pisati ISTINU(a ja uvijek pišem istinu,ja nikad ne lažem). Eh sad se sigurno pitate zašto su to rekli. Oni su se cijelo vrijeme sumnjivo ponašali; prvo je Stjepan ležao na Ružici, pa su se zamijenili i stalno su bili skupa, poput dva priljepka. Mislim da bi netko mogao biti ljubomoran (Stjepanov brat, s kojim je, btw, Ruška u vezi).I onda nakon dugog isčekivanja napokon je došla Helen i mi smo joj ispričali sve što se desilo dok je ona bila u školi u prirodi, uključujući i koji su novi parovi u školi =)). Kad je čula za Rušku i Matiju i njoj su postali sumnjivi ona i Stjepan, zato imamo novo pravilo; NEMA HODANJA UNUTAR PATROLE. To je zbog njih dvoje jer bi se mogli spetljat, a opće poznata stvar je da Stjepan voli mijenjati cure brzinom munje pa ne znamo baš da bi to dugo trajalo. A Helen se boji da bi se mogli posvađati i onda odustati od izviđača i te neke spike. No dobro nema veze.
Helen je bila jako gladna kad se vratila, a mi smo pojeli sve kokice. Onda je rekla: »Sve ste mi pojeli, neću ni ja vama ništa dat.... blablabla... itd.» Nismo je, kao i obično, previše slušali. Znali smo da je ona pas koji laje, a ne grize. I bili smo u pravu, jer nam je ipak dala svoj čips.
Poslije je Helen imala nezgodu. Pokušavala je uslikati Rušku i Stjepana u prisnim pozama ne bi li imala ucjenjivačkog materijala, no oni su stalno bježali kad bi došla van s fotoaparatom. Onda je došla na ideju da ih uslika s prozora od wc-a. Stjepan je prozreo njezin pokvareni plan pa je krenuo za njom da je za kaznu zatvori u wc. No Helen ga je skužila i skočila u trenutku kad je pokušao zatvoriti vrata tako da ju je svom snagom zveknuo u glavu. Odmah joj je iskočila kvrga i zarekla se da će mu se osvetiti. Nakon toga su cijelo vrijeme imali rat maramicama.
Kada se spustila noć morali smo na spavanje. Ja sam spavala između dvije vatre (Stjepana i Helen) koji su se još uvijek gađali maramicama, no nakon nekog vremena su prestali, odnosno kad je Helen posakrivala sve maramice da je ne bi gađao kad zaspe. No zato Stjepan i Ružica nisu prestali pričati odnosno pjevati. Stalno su se nešto došaptavali i smijuckali i nisu mi dali da spavam sve do ponoći kad sam morala popiti tabletu. I poslije su još pričali, ali se onda probudila Helen i derala se na njih da prestanu pričati i da spavaju. Kad su napokon prestali pričati svi smo utonuli duboko u san.
by: Valentina
Subota, 23.04.
Probudili smo se prije sunca. Spremili se i uz veseli hod uz izlazak sunca dohodali smo do Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, gdje nas je čekao autobus na kat. Dok smo pješačili do autobusa Makiju, Martinu i meni je pala ideja da se skrijemo iza drveta i da pošaljemo poruku Helen i da joj kažemo da smo se izgubili. Tak da ne velimo puno i da ne može znati gdje smo. Ali smo odustali od te deje, jer bi nam ona vjerojatno zavrnula vratom.
Busom smo se vozili kroz more žita do stadiona u Pakracu. Smješteni smo bili u ulici Sava. Podigli smo vlastiti SHERATON s pet zvjezdica. On je malo u početku visio na stranu, ali smo ga izravnali. Stvari smo ostavili na recepciji hotela i otišli malo u razgledavanje TOI TOI wc-a.
U pola 10 bilo je otvaranje zborovanja na livadi pokraj stadiona. Nakon ''Lijepe naše'' otpjevali smo i himnu
Otišli smo kod svojih šatora i spakirali stvari koje su nam potrebne za natjecanje. Krenuli smo u svoj ''pobjednički'' pohod. Do prve kontrolne točke smo i hodali i trčali, da nas cure ne vide i ne mogu pratiti. Cijelo smo se vrijeme pitali kada će biti olimpijada. Znamo da danas jer sutra idemo u Lipik na izlet, ali pustili smo to i koncentrirali se na kros. Druga kontrolna točka je bila uz glavnu cestu, u hladovini. Malo kasnije smo vidjeli natpis ''škola za piliće''. Svi smo se počeli cepati. Cepati vam znači potrgati od smijeha. Treća kontrolna točka nam je bila stotinjak metara od pruge na križanju sporedne i glavne ceste. Tamo su nas dočekale dvije cure. I rekle su nam da samo produžimo ravno, kao da mi to nismo znali… Zadnji nam je bio cilj. Do cilja smo prešli brda i doline, zavoje i ravnice. Na cilju, pokraj igrališta, održavala se olimpijada.
Tad nam se sve razjasnilo. Prvo smo se sjeli u hlad i malo porazgovarali. Popili vodu s okusom zastarjelih cijevi. Dogovorili smo se da ćemo drugi put napraviti ekipu koja će trčati od 1. do zadnje kontrolne točke. Helen je odmah odustala i rekla je da je ona u onoj ekipi koja će samo hodati.
Kada smo vidjeli špagice za vezanje čvorova samo što se nismo srušili u nesvijest. Špagice su bile debele i kratke i tvrde. Vrijeme nam je bilo katastrofa. Na šatorima smo bili malo bolji nego na špagicama. Tamo su nam rpokazali kako nam je lakše i brže dizati šator. Od sad dižemo samo tako šator, ako, naravno, uspijemo to izvesti. Signalizaciju smo izveli sa malim zakašnjenjem. O morzeovoj abecedi bolje da ne govorim. Morzeovu abecedu smo štrebali u autobusu dok smo putovali u Pakrac. Za prvi put je bilo dobro. Imali smo 5 točnih slova od 30.
Dok smo čekali paljenje vatre i cijepanje drva Helen nas je naučila dvoručnu abecedu (abecedu gluhonijemih za one koji ne znaju). Odmah smo došli do zaključka da će nam to dobro doći na testovima u školi, posebno onima s pitanjima na zaokruživanje. Helen nas je samo zamolila da ako nas uhvate u nečem takvom ne kažemo da nas je ona to naučila da je drugi učitelji u zbornici ne bi tukli. Prije paljenja Helen je pitala kako se zove osoba koja kuri vatru. Malo smo raspravljali i došli do točnog odgovora. Znate li ga vi? Od tad znamo da to nije prosta riječ.
Vatra nam je od uvijek bila najjača točka osim sada kada su bile s nama Ruška i Martina pa nam je išlo malo lošije. Kada smo doznali da postoji i cijepanje drva Maki, Martin i ja smo igrali fli-fla-fli i par-nepar. Ispao je Maki. On je morao s tupom sjekirom iscijepati drvo. S takvom sjekirom, svaka mu čast. Da se hoćeš porezat nema šanse. Napokon je sve završilo i mi smo malo umorni krenuli prema svojim šatorima. Kad smo stigli svi smo se olakšali na TOI TOI-u. Oprali smo ruke i krenuli na večeru, koju skoro nitko nije mogao do kraja pojesti. Igrali smo scoutball s flašicom vode. Kod Čaje smo otišli po madrace i naravno da smo ih mi dečki morali napumpavati.
Navečer je bio koncert Lane Jurčević. Kad je počela pjevati nestalo je struje, pa nije mogla. Kad se vratila struja, dosta je dugo pjevala. Cure su znale sve riječi, Helen nešto malo, a mi nismo znali pjevati nijednu njezinu pjesmu, ali smo se svejedno ludirali. Bio je i super vatromet. Mi smo stajali s one strane pozornice gdje je Lana silazila dolje, pa su nas nakon koncerta skoro pregazili podivljali klinci koji su trčali po njezin autogram. Jedva smo izvukli živu glavu. E da, i Helen se svidio bubnjar Tin, pa ga je stalno slikala. Pokušali smo je nagovoriti nakon koncerta da se ide s njim upoznati, ali nije se dala. Sad je stalno zezamo za Tina.
Prije spavanja malo smo se zajefrkavali. To je Makieva i moja riječ. Neke cure su brzo otišle na spavanje, a mi na gatanje i glupave priče. Spavat smo otišli oko pola 1. Martin, Maki i ja još smo u šatoru jeli krekere i pričali…
