Izlet u Zagreb

DAY ONE, 13.03.
Put Zagreba smo krenuli oko 18 sati, a kako drugačije nego autobusom dragog nam Samoborčeka. Kad si u dobrom društvu vrijeme brzo prolazi, tako se i nama činilo da smo u Zagreb stigli u tren oka. Tramvajem smo se zaputili do ureda našeg odreda koji se nalazi u Draškovićevoj ulici, blizu hotela Sheraton.
Dok su se ostali smještali i proučavali što se sve promijenilo otkad su posljednji puta bili u uredu, Stjepan, Ružica, Antonijo i Helen otišli su u pizzeriju preko puta naručiti nam 3 jumbo pizze. Stjepanu se očito od zaljubljenosti malo i vid poremetio, pa je umjesto Faust pročitao Frust. Kako je uspio 'a' zamijeniti s 'r' ni nama još nije jasno :-)
Dok smo čekali da nam dostave željno čekanu hranu, malo smo ponovili sve što smo dosad učili, kako se sutradan na testu ne bi sramotili. No čim je stigao striček dostavljač i test i ponavljanje je bilo zaboravljeno i navalili smo na pizzu k'o da nikad ništa jeli nismo. Ne treba ni reći da su sve tri pizze nestale dok si rekao keks, a mi smo se umorni od takvog fizičkog napora zadovoljno izvalili na stolice, kako bi malo odmorili.
Ali Helen nam nije dala mira, pa nas je vrlo brzo natjerala da naučimo i dvije nove pjesmice. Naučili smo ''Sitni dečko mali Mika'' i ''Barambu'' kojeg su dečki odmah preimenovali u ''Karambu''.
Onda nas je podijelila u dvije ekipe i igrali smo igru u kojoj smo trebali slike poznatih osoba spojiti s njihovim imenima. E tu je bilo smijeha. Sve su to manje više bile poznate face koje viđamo na TV-u, ali kako se zovu, nismo se mogli sjetiti. Helen se toliko smijala da je skoro pala sa stolice. Najbolja provala bila je kad je jedna ekipa zamijenila Meg Ryan i Kofi Annana, pa je Meg postala Kofi, a Kofi Meg. Na kraju je malo bolja bila ekipa sastavljena od dečkiju i Ružice, što i nije tako čudno jer su ipak oni malo stariji, pa i malo više znaju.
Prije spavanja još smo odigrali i igru Trivial Pursuit. Iako su većinu vremena vodili Martin i Stjepan, na kraju su briljirale Monika i Martina J. i odnijele pobjedu. Tu smo se isto nasmijali koječemu, najviše našem neznanju. No na kraju su svi uspjeli sakupiti bar dva trokutića.
Napumpali smo luftiće, složili karimate, vreće za spavanje, oprali noge i zube, obukli piđame i bili smo spremni za spavanje. Stjepan je poželio jednu strašnu priču prije spavanja. Helen mu je udovoljila i ispričala jednu istinitu priču koja je neke skroz prepala, a neke lijepo nasmijala. Još smo se neko vrijeme smijuljili, pričali, fingirali hrkanje i slično, dok neki nisu stvarno počeli hrkati, pa smo se i mi ostali prepustili carstvu snova.

DAY TWO, 14.03.
U 7 je sati Toni Cetinski počeo neumoljivo vrištati s mobitela od Helen označivši time da je slatkim snovima došao kraj i da se treba početi spremati za odlazak na Bundek. Tonček se nije prestao žaliti na to kako se nije uspio nimalo naspavati jer je svako malo morao na wc. A nije ni nama ostalima bilo lako, što od zvukova koje je on ispuštao na wc-u što od zvukova nalik motornoj pili koje su neki ispuštali u snu ;-)
Prije Bundeka svratili smo u obližnju pekaru gdje smo se opskrbili friškim pecivima, buhtlama i ostalim finim pekarskim proizvodima. Za čudo jedno nitko nije kupio burek iako su o njemu neki pričali cijelo vrijeme otkad smo krenuli iz Martina, a čini mi se da su ga neki i sanjali.
Na Bundeku su nam se pridružile i druge ekipe iz našeg odreda kao i dvije ekipe iz izviđačkog odreda ''Veternica''. Sveukupno je bilo sedam ekipa, taman koliko i kontrolnih točaka. Na kontrolnim smo se točkama okušali u paljenju vatre, dizanju zaklona, šatora, signalizaciji, prvoj pomoći, vezanju čvorova i rješavanju testa vezanog uz izviđače. Uglavnom, vježbali smo za natjecanja.
Nije da se hvalimo, ali rasturili smo. Naše su dvije ekipe bile najbolje u svim disciplinama, s time da su dečki bili daleko najbolji i jedini su uspjeli zapaliti vatru. Svaka čast dečki :-)
Istina je da su nam rezultati bili slabiji nego što su rezultati na pravim natjecanjima, ali s obzirom da nam je to bio prvi put da smo se okušali u većini tih disciplina, shvatili smo da bi uz još malo vježbe mogli biti poprilično dobra konkurencija ekipama iz drugih odreda.
Sve je to završilo oko 13 sati. Još smo neko vrijeme ostali na velikom igralištu na Bundeku gdje smo prošli sve penjalice te čak osvojili i vrh najveće. Helen nas je za kraj počastila kinder jajima i onda smo krenuli put Savskog mosta na autobus za Sv. Martin. Kući smo stigli oko 16 sata, umorni, ali zadovoljni i ponosni na znanje koje smo pokazali.
Nadamo se da ćemo tako uspješni biti i na natjecanjima koja nam uskoro dolaze.

By: Helen